Pitate se zasto smo napravili ovaj web sajt? pa radi ciste zabave i naravno da znate ko smo mi Sanski Most sa okolinom nalazi se u srednjem toku rijeke Sane, sa osloncem na planinu Grmeč
na zapadu i planine Mulež i Behremaginicu na istoku. Područje općine
Sanski Most ima rijeku Sanu i osam rječica; Sanicu, Dabar, Zdenu, Blihu,
Majdansku Rijeku, Japru, Sasinku i Kozicu, te nekoliko kraćih
ponornica. Na sanskom području ima nekoliko jakih kraških vrela koja su
istovremeno i izvori rječica; Saničko vrelo, Dabarsko vrelo i vrelo
Zdene. U selu Ilidža, podno planine Mulež, ima jači izvor radioaktivne
sumporne vode sa značajnim ljekovitim svojstvima. Na svom području ima i
nekoliko većih pećina među kojima su Hrustovačka i Dabarska. Zbog
otvorenosti doline Sane prema sjeveru ovo područje je pod uticajem
srednjoevropske klime. Po posljednjem službenom popisu stanovništva iz 1991.
godine, općina Sanski Most imala je 60.307 stanovnika, raspoređenih u
75 naselja. Poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, najveći
dio općine Sanski Most ušao je u sastav Federacije BiH. U sastav Republike Srpske
ušla su naseljena mjesta: Batkovci, Budimlić Japra, Duge Njive,
Garevica, Halilovci, Hazići, Marini, Oštra Luka, Ovanjska i Usorci, te
dijelovi naseljenih mjesta: Donja Kozica, Gornja Kozica, Gornja
Tramošnja, Hadrovci, Koprivna, Mrkalji, Podvidača, Sasina, Slatina,
Stara Rijeka, Škrljevita i Trnova. Od ovog područja formirana je općina Oštra Luka.
Nacionalni sastav stanovništva - općina Sanski Most, popis 1991.
ukupno: 60.307
- Bošnjaci - 28.136 (46,65%)
- Srbi - 25.363 (42,05%)
- Hrvati - 4.322 (7,16%)
- Jugoslaveni - 1.247 (2,06%)
- ostali, neopredijeljeni i nepoznato - 1.239 (2,08%)
Nacionalni sastav stanovništva - Grad Sanski Most, popis 1991.
ukupno: 17.144
Historija
Prethistorija i Rimski period
S obzirom na povoljan geografski položaj i klimu, područje sanske
općine bilo je naseljeno i u predhistoriji. Na to upućuju brojna
nalazišta - gradine kako ih narod naziva. Predhistorija za ovo
područje je vrijeme prije dolaska Rimljana u ove krajeve i ovladavanje
njima. Do sada otkriveni spomenici i drugi nalazi u ovom području nisu
dali podatke o toponomiji i stanovništvu ovoga kraja. Međutim, antički
izvori ukazuju na to da su u dolini rijeke Sane i Vrbasa živjeli Mazeji,
Ilirsko pleme. Oko 820 godine spominje se malo naselje po imenu Mren
tj. luka Mren. Iz toga naselja se razvio grad po imenu Sanski most ali
taj razvoj je sporo tekao.
Srednji vijek
O ranom srednjem vijeku pa sve do 13. vijeka, o ovom kao i o ostalim okolnim područjima, nema nikakvih tragova, što ne znači da ona nisu bila naseljena.
Najstariji do sada pronađeni dokument koji govori o ovim krajevima je Listina Bele IV od 20. jula 1244. godine. U tom dokumentu, uz Usoru i Soli, spominju se za vladavine Matije Ninoslava i ovi krajevi.
Dosadašnji radovi historičara, putopisaca i drugih, a na osnovu
pronađenih i djelomično publiciranih dokumenata, ukazuju na to da je ovo
područje, najprije kratko vrijeme, pripadalo Hrvatskoj, a potom srednjovjekovnoj bosanskoj državi.
Prema jednom dokumentu od 30. marta 1304.
godine stanovništvo u "Donjim krajima" je bilo patarenske
vjeroispovijesti, zbog čega je došlo do sukoba između bosanskog Bana
Mladena (katolika) i Knezova Hrvatinića (patarena).
U Listini Bele IV od 20. jula 1244. godine prvi put se spominju i
župe: sanska, dubička, mrenska i vrbaška, koje čine Donje krajeve. U
jednom dokumentu iz 1258. godine spominje se sanski župan (knez)
Mihailo, a prema drugom dokumentu od 15. marta 1264. godine taj sanski župan prodaje zemlju "krala" opatiji Topuskoj.
Polovinom 13. vijeka u naslovu bosanskog bana spominju se i Donji
kraji. Oni su najprije zahvatali krajeve južnije od područja današnjeg
Sanskog Mosta, ali su se potom proširili i na područje srednjeg toka
rijeke Sane.
Prema jednom dokumentu iz 1334. godine Sana je imala crkveni distinkt vezan uz zagrebačku biskupiju.
U borbama ugarsko-hrvatskog kralja Sigismunda protiv bosanske i
hrvatske vlastele župa Sana je došla u ruke Kralja Sigismunda. On ju je 1413. godine oduzeo od vojvode Hrvoja i poklonio knezovima Blagajskim. Zato je vojvoda Hrvoje 1415. godine nastavio borbu protiv Sigismunda zajedno sa Turcima.
Sva do sad navedena dokumenta nedvosmisleno potvrđuju da je postojao
grad Zana (Sana), da je postojala župa Zana (Sana), a pošto su
srednjovjekovne župe nosile ime prema glavnom gradu župe to znači da je
glavni grad župe Sana bio grad Sana.
Osmanlijsko Carstvo
Nakon mnogih bitaka i promjene vladara sanska oblast od 1499. godine pripada pod upravu Osmanlija, a Kamengrad je jedno od njihovih glavnih uporišta.
Historija sanskog područja u prva tri vijeka turske vladavine je
veoma malo istražena. Ono što je poznato, vezano je isključivo za
tvrđavu i naselje Kamengrad, a nešto kasnije i tvrđavu i naselje Stari
Majdan. Kad su Turci zauzeli Kamengrad, on je postao i sjedište
istoimene nahije, koja je obuhvatala i dio nekadašnje sanske župe.
Kad su Turci 1565. godine zauzeli Krupu, u nju je prešla većina
kamengradske posade, a Kamengrad gubi onu ulogu i moć kakvu je imao do
tada.
U dubičkom ratu 1788.-1791. godine koji je započela Austrija protiv
Turske napadima na granicu oko Une i u Lici, vjerovatno su učestvovali i
muslimani sa sanskog područja koji su dali veoma jak otpor austrijskim
četama. Kako je tada Turska izgubila neke gradove došlo je do brojnog
povlačenja muslimanskih porodica sa tog područja u područje sanske
doline.
Nakon ukidanja bihaćkog sandžaka 1711. godine reorganizacijom
bosanskog pašaluka, Kamengrad je postao središte novog kadiluka, kakav
su status imali i Banja Luka, Bihać, Jajce
i dr.. Njegovo sjedište je tada bilo u Starom Majdanu (Madeni Atik).
Tada je kadiluk Kamengrad obuhvatio ove župe i gradove: Kamengrad,
Pećigrad (Tur Mihalpekler), Šturlić, Mala Kladuša, Velika Kladuša,
Podvizd, Vranograd (Vrnograč), Todornovi, Bužim, Stijena, Stari Majdan
(Madeni Atik), Sana (Ključ), Bilaj, Blagaj, Jezerski, Krupa, Otoka (Adai
Kebir), Most na Sani (Džisri Sana), Cazin i Ostrožac.
Da su uporedo postojale nahije Sana i nahija Kamengrad, potvrđuju dva
turska deftera. Prema ovim propisima izlazi da nahija Kamengrad zahvata
područje zapadno, sjeverno i južno od Kamengrada, i nešto teritorije
istočno od njega; Pobriježje i neka sela na desnoj obali rijeke Sane, a
južno od današnjeg Sanskog Mosta: Tominu, Kijevo i Čaplje.
Nahija Sana zahvata sela sa obadvije strane rijeke Sane a sjeverno od
današnjeg Sanskog Mosta: Oštru Luku, Sasinu, Stratinsku i Čarakovo.
Kapetanije u pograničnim krajevima Bosne i Hercegovine, među kojima je i Kamengradska, imale su imena prema gradovima.
Jedna takva je i Džisri Sana kapetanija (džisum, arapski - most).
U 1796. i 1812. godini spominje se kapetan Mustafa-beg, koji je umro
1813. godine. Njega je naslijedio Murat-beg, koji je 27. septembra 1822.
godine fermanom izgubio titulu kapetana, a za nasljednika je imenovan
Husein-beg, sin Hasana-bega Čekića, koji je najvjerovatnije bio
posljednji kapetan u ovoj kapetaniji, jer su kapetanije ukinute 1835.
godine.
Međutim, istina je drugaćija, jer postoje kako predanja, tako i
činjenični dokazi. Naime, kapetani Kamengrada bili su do iza 1700.
godine iz nepoznate ili nepoznatih porodica, a onda je kapetanija došla u
ruke jedne grane novskih Cerića. Prvi po imenu poznati kapetan bio je
Omer - aga. Spomen mu se sačuvao u jednom jajačkom sidžilu. On je 11.
Redžepa 1105 (5 III 1694) prisustvovao kao svjedok na jednom vjenčanju.
Nešto prije toga, tj. 24. Zilkade 1104 (27 VII 1693) izdao je bosanski
vezir bujruldiju jajačkom kadiji, da se pobrine za konje koji će
prenijeti četiri tovara baruta u Kamengrad i palanke njegova područja.
Baš toga vremena harale su hrvatske čete Vakuf, Majdan i druga mjesta
oko Kamengrada pa će s ovim u vezi biti slanje municije i boravak
kapetana Omer-age i novskog dizdara Arslan-age u Jajcu. Godine 1629
hrvatske su čete popalile Majdan, a sljedeće su ga godine i zauzele na
kraće vrijeme. Godine 1699 bio je zapovjednik kamengradske krajine od
Sane do Krke Ibrahim - aga. Poslije ove dvojice u poznatim izvorima nema
spomena kamengradskim (majdanakim) kapetanima sve do druge polovine
XVIII vijeka, ali se je iz više isprava vidjelo da je kapetanija
postojala.
Što se zna iz porodice Cerića bila su četiri kamengradska (majdanska)
kapetana: Mehmed, sin mu Alija, unuk Salih i praunuk Derviš.
Mehmed - kapetan. O njemu se zna samo iz predanja. Kako mu nema
mezara ni u Starom Majdanu ni na Brdarima, moglo bi biti da je poginuo u
Dubičkom ratu, kako i predanje kaže. Svakako je bio kamengradski
kapetan u drugoj polovini XVII vijeka kao i sin mu i nasljednik
Ali-kapetan. Njegovo je ime zapisano na nišanu njegova sina
Salih-kapetana. Završio je kapetanovanje oko 1800. godine. Predanje kaže
da je sahranjen na Brdarima ali njegovog nadgrobnog spomenika nije
bilo. Ali-kapetanov sin i nasljednik je Salih-kapetan. Sigurno se zna da
je bio kapetan do svoje smrti 1827. godine. Umro je na svom imanju u
Lušci Palanki i odande je prevučen na kolima u Stari Majdan i pokopan
desno od ulaza u džamiju. To je put preko 30 km. Svijet s ovog kraja
rado je davao volove da vuku kola s mrtvim tijelom, jer se svak bez
razlike na vjeru, veselio što je nestalo jednog teškog zulumćara. (U
ovome se kraju pripovijeda, kako se za uprave Salih-kapetana desio
Ramazan i katolički Božić u isto vrijeme i kako je neki Katolik uoči
Božića ubio krme, kad su Muslimani klanjali teraviju. Cika krmeta čula
se u džamiju. Sutradan je imam tužio tog kršćanina kapetanu i on ga je
odmah pozvao da ga sudi. U prisustvu imama i drugih ljudi pitao je
kapetan toga kršćanina šta je on prošle noći uradio, i kad je on
odgovorio da ne zna da je išta krivo učinio, kaže mu kapetan zašto ga
imam tuži. "Jesam kapetane - odgovori kršćanin - nama je Isus zapovjedio
da o Božiću nešto zakoljemo, pa ja eto učinio kako je zapovjeđeno".
kapetan je pogledao imama i odgovorio "Ovdje nema suđenja, jer se krst
krije za jaka leđa. Idi, krstu, i slušaj Isusa!". Ovo priču su pričala
trojica Muslimana. Vidljivo je njegovo ponašanje kao akt tolerancije jer
je došao od čovjeka čijoj se smrti radovala čitava kapetanija.)
Salih-kapetan je imao tri sina: Derviša, Ahmeda i Aliju od kojih su
posljednja dvojica pokopani na Brdarima. Ali-beg je umro 1880. godine a
kapetaniju je naslijedio Derviš-beg. U narodu je zvan i Dedo-kapetan,
nije bio ništa bolji čovjek od oca. Pošto je bio pristaša reformama Zmaj
od Bosne je naredio da mu se spali odžak. On je ostao vjeran sultanu i
pokoravao se bosanskom veziru. Nakon ukinuća kapetanija postao je
muselim i u svojoj nahiji i dalje provodio zulume. Tek kad je bosanski
vezir Čerkez Hadži Ćamil-paša 1846. godine izdao naredbu o nizamskoj
nošnji i zabranio upotrebu naziva kapetana, koji se i nakon ukinuća
upotrebljavao u privatnom razgovoru, diže se Krajina zbog toga na
ustanak. Kažu da je bio tada prognan kao jedan od vođa i Derviš-beg u
Janjinu, dok Jukić zna da ga je prognao Omer-paša Latas 1851. godine.
Tako je i posljednji kamengradski kapetan ostavio kosti izvan Bosne.
Derviš-beg je imao tri sina, od kojih je Ibrahim-beg umro 1846, a
Tosun-beg i Hrustem-beg doživješe okupaciju Bosne 1878. Sva trojica su
umrli na Brdarima i ondje su pokopana na porodičnim mezarlucima. U istim
je mezarlucima pokopana i Fatima (zvali su je Naja), kći Mustafe,
bihaćkog kapetana. Umrla je 1242 (1826). Ona je bila žena Salih-kapetana
Cerića. Tradicija zna da je Derviš-kapetan imao ogroman posjed, koji se
sterao od Sane do Iline vode i da ga je uglavnom pribavio svojoj kući
kupnjom, tako da bi prodavcu pošteno isplatio ugovorenu sumu, a kad bi
ovaj otišao, on bi za njim ponekad opremio svoje ljude koji bi mu novac
oteli i predali kapetanu. Kao kadiluk Kamengrad je osnovan između 1562 i
1574, kad je bio u sastavu Bosanskog sandžaka. Što se tiče
teritorijalnog opsega Kamengrada kao kadiluka u najranije doba zna se da
su mu, pored Kamengradske, pripadale još i nahije Sana ili Ključ,
Sanica i Bilaj-Blagaj. Na teritoriji ovog kadiluka spominju se u
izvorima gradovi: Kamengrad, Pećigrad (turski Mihapekler), Mala i Velika
Kladuša, Šturlić, Podzvizd, Vranograč, Todornovi, Bužim, Stijena, Stari
Majdan (Madeni Atik), Jezerski, Krupa, Otoka (Ada-i Kebir), Sanski Most
(Džisri Sana) i Cazin.
Turci su u pograničnim područjima gradili utvrđenja od drveta, koja
su zvali palanke. Na ovom području postoje dva naselja koja su se
razvila iz palanke: Lušci Palanka i Tominska Palanka.
Turska feudalna gospoda je po svojim spahilucima (imanjima) gradila
kamene dvorce (kule), na više spratova i u njima stanovala, a kad je
bilo potrebno iz njih se i branila, te su takve kule bile osnova za
osnivanje gradova-naselja.
Takvih gradova i kula bilo je i na sanskom području. Poznatiji
gradovi su: Kamengrad, Mren, Kamičak, Vakup (Sanski Most), Stari Majdan i
Japra, a kule: Miralimova kula (Tomina), Cerića kula (Brdari), Kula u
Lipniku, Kula u Kamengradu, Kula u Starom Majdanu.
Prodor Turaka u ove krajeve izazvao je velike promjene u sastavu
stanovništva, te intenzivnije naseljavanje muslimanskog stanovništva u
ove krajeve, uslijedilo je u 18-tom vijeku povlačenjem Turaka iz Like i
još nekih područja Hrvatske. Tursko carstvo je izmjenilo demografsku
kartu sanske općine tako što je dio stanovništva poturčila tj prevela na
islamsku vjeru. Dokaz tog obrta su i mnoge porodice koje nose srpska
prezimena a i hrvatska. Naseljavanje hrišćanskog stanovništva je
naročito intenzivno polovinom 19. vijeka, a još više nakon
austro-ugarske okupacije Bosne i Hercegovine poslije 1878. godine. Tada
dolazi do većeg pomjeranja Srba i Hrvata iz sela u veća naselja
(palanke, varošice), koja su do polovine 19. vijeka bila isključivo
muslimanska. Tokom zadnjeg rata od 1992 do 1995 god izmjenjivana je
demografska karta nekoliko puta.Sadasnje stanje je u velikoj suprotnosti
s popisom iz 1991 godine, ali u korist muslimanskog življa.
Austro-Ugarska Monarhija
O događajima i razvoju sanskog kraja u 19-tom i 20-tom vijeku, ima
dosta podataka u dokumentima, pa ipak ni za jedan period u tim
vijekovima, zaključno sa okupacijom zemlje 1941. godine, nema dovoljno
ni dokumenata ni podataka za potpunije praćenje razvoja događaja u
sanskom kraju. Najveći broj dokumenata omogućuje tek da se u sklopu
općih zbivanja na širim područjima (Bosanska krajina, Bosna i Hercegovina i Jugoslavija), tek malo spomenu neke pojedinosti vezane za sansko područje.
Od Austro-Ugarske je zavisilo kada će i kako izvesti okupaciju Bosne i
Hercegovine. Da bi za tu odluku dobila podršku i Hrvata i Muslimana, pa
i Srba, ona je preko svojih diplomata i agenata razvila propagandu u
Bosni i Hercegovini. Zbog znatne propagande jednog dijela klera, Hrvati
su u većini prihvatili okupaciju, dok su jedino muslimani organizovali
brojne jedinice za borbu protiv okupacijskih trupa.
Austro-Ugarska je započela okupaciju Bosne i Hercegovine 29. jula
1878. godine. U Bosanskoj krajini su vođene najžešće i završne borbe.
Nakon zauzeća Ključa 8. septembra uslijedilo je zauzimanje Sanskog
Mosta, Starog Majdana i Kamengrada.
Dolaskom na ove prostore Austro-Ugarska je provela i novu administrativnu podjelu na kotare ( srezove) i okruge.
Prema jednom popisu stanovništva iz 1910. godine kotar Sanski Most je
imo površinu od 1017 km 2 , dvije gradske općine ( Sanski Most i Stari
Majdan ) te 38.422 stanovnika, a prema nacionalnoj strukturi na ovom
području su živjeli: Muslimani, Srbi, Hrvati, španski Jevreji te jedan
evangelista.
Samo Sanski Most je prema popisu stanovništva imao 1914. godine 2.234
stanovnika, od toga 1.249 Muslimana, 679 Srba, 249 Hrvata, 41 španski
Jevreja, 1 evangelistu i 14 Jevreja. U gradu je bilo preko 50 trgovina i
zanatskih radnji, jedan hotel, zatim Agencija Zemaljske banke .
U toku prvog svjetskog rata 1914-1918. godine Austro-Ugarska je
mobilisala veliki broj ljudi iz Bosne i Hercegovine, i poslala ih na
bojište prma Italiji, Srbiji i Rusiji.
Kako je rat odmicao Austro-Ugarska je sa svojim saveznicima trpjela
sve veće gubitke, te je na sanskom području 1917/18. godine bilo jako
puno dezertera. Nakon poraza na balkanskom a potom i italijanskom
frontu, došlo je do pada Austro-Ugarske, te stvaranja Kraljevine Srba,
Hrvata i Slovenaca, 1. decembra 1918. godine u Beogradu. Agitacija za
pripajanje Bosne i Hercegovine Srbiji je bila veoma jaka te je ona na
kraju i pripojena 1918. godine.
Za vrijeme postojanja Kraljevine SHS od 1. decembra 1918. godine,
odnosno Kraljevine Jugoslavije od 6. januara 1929. godine Sanski Most je
bio središte sreza. Od 1929. do 1941. godine srez Sanski Most je u
sastavu vrbaske banovine.
Sanski srez je 1930. godine imao 87 naselja raspoređenih u 8 općina:
Budimlić Japra, Dabar, Gornji Kamengrad, Lušci Palanka, Sanski Most, Sasina, Stari Majdan i Tomina.
Prema tome teritorija današnje sanske općine ( ranije sreza ) 1931.
godine je imala 50.671 stanovnika, a početkom 1941. godine 65.880
stanovnika. Drugi svjetski rat
U toku II svjetskog rata na ovim područjima došlo je do masovnijeg
odziva stanovništva koje je stalo u odbranu zemlje. Od značajnijih
događaja izdvajamo Drugo zasjedanje ZAVNOBIH- a u Sanskom Mostu (
30.6.-2.7.1944. godine ).
Prema statističkim podatcima na području općine Sanski Most u toku II Svjetskog rata bilo je 3605 žrtava.
Po završetku II svjetskog rata krenulo se u obnovu porušenog grada,
te prema jednom članku Enciklopedije Jugoslavije iz 1968. godine je
zapisano:
"Sanski Most, varoš i središte općine u srezu Banja Luka. Leži na 158
m nadmorske visine. Ima pilanu, građevinsko i električno preduzeće,
tvornicu panel ploča, ciglanu, rudnik uglja u Kamengradu, te stovarište
duhana. Kroz Sanski Most prolazi uskotračna pruga Prijedor-Drvar-Lička
Kaldrma".
ObrazovanjeU općini Sanski Most se nalazi sedam osnovnih škola, te tri
srednjoškolske ustanove i to: gimnazija Sanski Most, MSŠ Sanski Most,
koje su smještene u srednjoškolskom centru, te srednja poljoprivredna
škola Sanus Futurum
Galerija
|
|
|
|
|
Vodopad Blihe u Fajtovcima kod Sanskog Mosta
|
Zgrada BHpošte Sanski Most
|
Gradski Trg za vrijeme kiše
|
|
|
|
|
Poznate ličnosti
Vanjski linkovi
|